Dan grada Belog Manastira slavi se na blagdan Sv. Martina, zaštitnika našeg grada čije ime nosi katolička crkva u Belom Manastiru.

Sveti Martin rodio se kao sin rimskog vojnog časnika u Sabariji, u provinciji Panoniji, u današnjem mjestu Szombathely u Mađarskoj, pretpostavlja se 316. godine. Pri kraju svoje vojničke karijere Martinov će otac doseći čin vojnog tribuna. Kada mu se rodio sin nazvao ga je Martin (umanjenica od imena Mars, rimskog boga rata) kako bi odao počast vlastitom vojničkom zvanju, ali i kako bi naznačio djetetovu budućnost. Međutim, Martina povijest neće pamtiti kao vojnika.

Kao vojni zapovjednik Martinov je otac često premještan te je stoga i Martin često putovao. Dio djetinstva proveo je u talijanskom gradu Paviji. Tu je mladić poprimio nešto od humanističke naobrazbe. U Paviji Martin dolazi u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su svog sina od, tada još, nove vjere. Smatrali su kršćanstvo čudnom istočnjačkom sektom.

Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovčen u rimsku vojsku i postao pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljni životni tijek. Imao je tek nešto više od 15 godina i pred vratima grada susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući k njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Legenda kaže kako je tu Martinovu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima koji su se smrzavali, pa na spomen toga i danas u nekim krajevima toplije dane pred početak zime nazivaju "Martinje Ljeto". Naredne je noći Martin usnio san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjak i koji mu je u snu kazao: "Ovim me plaštom zagrnuo Martin". San ga se toliko dojmio da je MArtin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen.

 Završivši vojnu službu Martin se vratio u rodnu Panoniju i jedno je vrijeme živio s roditeljima. Pokušao je roditelje nagovoriti da prijeđu na kršćanstvo, što mu je s majkom i uspjelo, ali otac je ostao pri svojim vjerskim uvjerenjima. Nakon nekog vremena uputio se u Milano gdje se vodila vjerska polemika s arijancima. Martin se upustio u polemiku žučno braneći kršćanstvo, a što je završilo tako da je bio prognan iz Milana te se jedno vrijeme skrasio u pokrajini Liguriji na otočiću Galinaria. Tu je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu koju danas možemo nazvati i prvim redovničkim samostanom u zapadnoj Europi.

Poslije nekog vremena u francuskom gradu Potiersu upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i ponuditi mu boravište u mjestu Liguge, a gdje će Martin opet utemeljiti samostan. Tu je kaio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. Međutim, smrt biskupa Hilarija, koji je u tom trenutku bio biskup u Toursu, poremetit će Martinove planove. Izbor za novog biskupa pada na Martina i stoga ga pozivlju u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Martin se pozivu odazvao, a tada mu objasniše kako je bolesnik mjesna biskupija koja je bez svog pastira. Martin je htio izbjeći tu čast te se sakrio u prostoriju u kojoj su obitavale guske. Krenula je potraga koja je ubrzo okončana jer su giske svojim glasanjem odale da je MArtin skriven među njima. Nakon toga Martin je posvećen za biskupa te 370. godine.

Biskupsku čast obnašat će 27 godina i njegovo stolovanje obilježit će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušavale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a Martin je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima. Stoga je u mjestu Marmoutier (nedaleko Toursa) otvorio svojevrstan centar za odgoj budućih svećenika, a koji bi danas mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji pa čak i u Europi.

Polagao je mnogo i na zajednički život te je tražio da njegovi svećenici žive što je moguće povezanije, u nekoj vrsti zajednice. Također je uočio kako bez dobre naobrazbe nema uspjeha te je od svećenika tražio da čitaju crkvena djela. Martina su posebice voljeli siromašni i izopćenici s kojima je osjećao bliskost. Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je Martin često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja. Stoga je još za života smatran najvećim francuskim biskupom.

Preminuo je 397. godine dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njogovom sprovodu ispratilo ga je bezbroj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako sveti Martin zaštitnik vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske. Zaštitnik je i mnogo mjesta, a u Hrvatskoj za svog zaštitnika uzeli su ga Beli Manastir, Virje i Čepinski Martinci.

Spomendan se slavi 11. studenog (Martinje), a prema običaju tada se peče guska i krsti mlado vino.

vrh